Bosnia and Herzegovina
This article was added by the user Anna. TheWorldNews is not responsible for the content of the platform.

Claire Sangster Jokić: Kod Hrvata mi se sviđa zajedništvo, a ovdje imam bolji život nego što bih imala u Kanadi

Claire Alexandra Sangster Jokić jedna je od 921 stranaca koji su se doselili u Hrvatsku davne 2007. godine te vjerojatno jedna od nekolicine koja je stigla čak iz drugog kontinenta - Kanade.

U dogovoru sa svojim suprugom Borisom Jokićem, hrvatskim psihologom koji je 2015. bio na čelu radne skupine za izradu kurikularne reforme, Claire je spakirala kofere te sa svojom tek rođenom kćeri doputovala u glavni grad kako bi nastavila svoj život u struci psihologinje i radne terapeutkinje. Sada, 14 godina nakon Claire kao profesorica na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu te nam je prepričala svoja iskustva u Hrvatskoj kao osoba koja je bez ikakvih hrvatskih korijena svoje mjesto pod suncem pronašla ovdje.

Hrvatska bila najbolja opcija

- Boris i ja smo tada imali takvu situaciju da nam je doma beba, a njega je čekao posao u Zagrebu tako da nam je Hrvatska bila najbolja opcija. Na taj način ja sam mogla završiti svoj doktorski studij kojeg sam započela na Cambridgeu, a s kćeri nam je mogla pomoći Borisova obitelj, započela nam je priču Kanađanka, odrasla u najvećem gradu provincije Alberte, Calgaryju. - Nisam imala na umu da ćemo biti ovdje zauvijek. Mislila sam da će to trajati godinu, dvije dok ne završim doktorat. Ipak, stvari su se postepeno dogodile i izgradili smo stvarno lijep život ovdje te smo oboje zaposleni u struci koju smo studirali, govori nam Claire, ali napominje kako ona uvijek voli govoriti da nijedna vrata nikada nisu u potpunosti zatvorena.

- Moji roditelji su zapravo iz Škotske i kada su se preselili u Kanadu, napravili su istu stvar kao i ja sad tako da je to u mojoj obitelji potpuno normalno. Zbog njih mi je bilo lakše ovih 14 godina, jer nikada nisam imala osjećaj da im je žao što sam ja toliko daleko od njih. Dapače, bili su spremni doći ovdje i naučiti sve o Hrvatskoj, priča nam. U Kanadi je završila studij psihologije i radne terapije gdje je i radila u struci. Do zaposlenja kao predavačica na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu došla je nakon završenog i doktorskog studija na Cambridgeu, ali put je bio trnovit.

- Trebalo mi je vremena i truda da dođem do ove točke danas. Isprva nisam ni tražila posao jer sam se fokusirala na dijete i doktorski studij, no kada je došlo vrijeme da se zaposlim, cijeli proces je jako dugo trajao. Iako imam četiri diplome iza sebe, kada bih pokucala ljudima na vrata, rekli bi mi da ne znaju što da naprave sa mnom i gdje da me usmjere, pojasnila nam je Claire. Visokoobrazovni sustav u kojem trenutno radi jako je zatvoren, smatra, a mnogi ljudi još funkcioniraju po principu - 'mi to ovdje tako radimo i ne želimo da se to promijeni'.

- Primijetila sam da postoji ta hijerarhija u visokoobrazovnim institucijama na što ja nisam navikla. U Kanadi, ali i Velikoj Britaniji odnosi između profesora i studenata puno su opušteniji. Kada sam svojim studentima rekla da me slobodno mogu zvati imenom kao što sam i ja zvala svoje profesore, oni bi se zgražali. Mi smo kolege i oni će na mojim predavanjima uvijek moći izraziti svoje mišljenje, govori. Upitali smo je kako je uspjela savladati hrvatski jezik s kojim nikad prije dolaska nije imala doticaja, na što nam je Claire skromno odgovorila kako ne bi rekla da ga je zaista savladala.

'Večera za pet' pomogla u jeziku

- Na početku mi je bilo jako teško. Kad bi se nalazili s prijateljima i obitelji na ručku bilo bi mi jako neugodno jer sam samo šutjela i slušala, ali to je bilo jako važno za razvoj hrvatskog jezika jezika, taj aspekt slušanja. Potom sam pomalo krenula na tečajeve i tamo sam savladala osnove, i tako je dalje krenulo, ispričala je Claire. - Ja uvijek govorim da sam svašta naučila gledajući 'Večeru za pet', nadodala je šaljivo ova psihologica.

Najgora stvar su joj padeži, prepričava nam, a u obitelji se znaju i šaliti na njen račun. - Prošli sam tjedan izlagala na konferenciji na Odsjeku za psihologiju i jedna mi je kolegica rekla da isprva nikako nije mogla prepoznati tko je bio za govornicom dok nije čula neke gramatičke greške i odmah me znala da sam ja, govori nam Claire kroz šalu. Za razliku od Calgaryja, Zagreb smatra sigurnim gradom i za nju, ali i za svoju djecu. Zajedništvo među ljudima, kako nam je to pojasnila, nije pojava koja se često viđa u Kanadi. - Jako cijenim to zajedništvo kod ljudi ovdje. Kad idemo na plac, znamo sve prodavačice i njihove obitelji jer ljudi pričaju. Nije samo do tog lagodnog života i sjedenja na kavi, stvar je i života u zajedništvu koji mi se jako sviđa. Mi puštamo našu djecu po kvartu i znamo da će biti ljudi u blizini koje poznajemo. Ne bih imala problem pustiti kćer do centra grada, dok bih morala razmisliti bili bi ju pustila da smo u Kanadi, prepričava nam, no govori da joj se prije ta otvorenost društva prije nije toliko sviđala. - Prije, kada bih vodila kćer u park, sve žene su tamo imale komentare poput 'joj, bit će joj hladno', 'nemojte ju pustiti da sjedi ovdje na klupi', a ja nisam razumjela zašto one komentiraju takve stvari pa bih se vraćala kući frustrirana. Sada sam navikla na tu otvorenost kod ljudi i zbog toga mi je puno lakše, komentirala je. Pokušala je zadržati kanadski način odgoja djece s nešto strožim pravilima, govori nam, no ubrzo je to palo u vodu pa je Borisovo i njeno odgajanje djece postala kombinacija Kanade i Hrvatske. - Djeca su uvijek imala strukturiran raspored spavanja i uvijek sam inzistirala da idu dosta rano u krevet. No, kada bismo bili na ljetovanju u Dalmaciji, svi su mi uvijek prigovarali i ispitivali me zašto idu spavati već oko 19 sati kada još ne bi niti mrak pao, govori nam. O politici se u njenoj obitelji često govori, priča nam Kanađanka, no posebice ju zabrinjavaju obrazovni i zdravstveni sustav.
 

Sustav ne omogućava napredak

- Oni su već duže vrijeme u degradaciji i nije do toga da nema kvalificiranih i sposobnih ljudi. Jednostavno nema uvjeta, sustav ne omogućuje inovacije, promjene i napredak. I mislim da to dovodi do nejednakosti u društvu i do nedostatka ravnopravnog sudjelovanja za sve. Suprug i ja uvijek kažemo da je život u Hrvatskoj super dokle god si zdrav, sposoban i zaposlen, ali čim ne ispunjavate ove uvjete - ako ste nezaposleni ili imate invaliditet, trebate specijaliziranu zdravstvenu ili socijalnu skrb ili prilagođeni obrazovni program, onda odmah nailazite na tu nejednakost, smatra. Cijeni vrtićki sustav koji omogućava ženama zaposlenje, što nije slučaj u Kanadi gdje se čuvanje djece naplaćuje gotovo kao jedna cijela plaća, a balans između privatnog i poslovnog života neprocjenjiv joj je. U svemu joj je, dakako, pomogao i Boris.

- Vjerujem da ga je umorilo konstantno prevođenje, no i sam me poticao da radim stvari koje inače nikada ne bih sama. Na taj način ja kao strankinja imam potpuno drugačije iskustvo u Hrvatskoj nego što ima netko drugi tko je došao ovdje bez obitelji, govori. - Ne žalim ni za čime, ovdje imam tu fleksibilnost što se tiče nastave, a opet i imam privatni život kojeg mogu graditi. Ja znam da ovdje govorim iz pozicije osobe koja je zaposlena i koja ima obitelj, ali zaista smatram da ovdje imam puno bolji život nego što bih imala u Kanadi, zaključuje Kanađanka sa zagrebačkom adresom.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.