"Neću vam reći ni jednu jedinu riječ o politici. Znate zašto? Zato što su vaši mnogi kolege, i to neki vrlo ugledni, i u Hrvatskoj, ne samo u Srbiji, iz onoga što sam govorio i mislio, jer ja govorim što mislim, istrgli djeliće mojih misli koje nisu bogomdane, ali su moje, i davali tome jedan drugi smisao. I donosili zaključke koji ne služe na čast."
Kultura
Prije 11 min Prije 1 min
0
Mikija Manojlovića oduševljeno je pozdravila publika u “Kinoteci” na splitskoj/dalmatinskoj premijeri filma “Stric". Publici je bilo drago, ali i Manojloviću, koji nije često u Splitu i nije ga posjetio nekih četiri-pet godina.
"Drago mi je da sam tu", rekao je Miki za "Slobodnu Dalmaciju" u razgovoru nakon premijere. Manojlović nije uspio napraviti veći đir po gradu jer je otišao odmah ujutro za Zagreb na tamošnju premijeru “Strica”, a nakon toga ide predstaviti film i u Beograd.
"Došao sam iz Pariza samo radi toga", otkriva Miki.
Znači iz grada u grad, takoreći kao rock-zvijezda?
- Da, da.
Kako vam odgovara taj ritam u 72. godini?
- To je moj normalni ritam. Nije mi to ništa nenormalno. Znate i sami, imate ljude od 30 godina koji izgledaju kao puno stariji, koji su odustali od života.
Kako vam je bilo prihvatiti ulogu u hrvatskom filmu redateljskih debitanata Andrije Mardešića i Davida Kapca?
- Uvijek govorim da to često bude zanimljivije. To je bar moje iskustvo, ne znači da je to pravilo, da su debitanti zanimljiviji od ovih koji već imaju iza sebe filmove. Rad s debitantima je neizvjestan, a to je nešto što je strašno zanimljivo, ta neizvjesnost je privlačna. Kad neizvjesnost postaje izvjesnost, ona postane izvjesnost. Kad smo počeli snimati film, poslije tri-četiri dana bilo je jasno da će to biti ozbiljna izvjesnost. Iako nije bila neizvjesnost ni tokom proba. Zato je bilo jako zanimljivo. Nije sad da ja izmišljam, nego je to istina. Jer tu se radi o ljudima koji su jako obrazovani, koji imaju filmski jezik i ljudski jezik, suptilnost, znanje... Govorim o njima dvojici. A bogami i glumačkim partnerima.
Goran Bogdan, Ivana Roščić i Roko Sikavica...
- Da, ajmo od najmlađih. Roko će vam biti nova hrvatska snaga, već jest. I ko zna dokud će dogurati. I na filmu i u kazalištu. Jer nije bilo lako to napraviti, pronaći u sebi to što je on uradio. Za Ivanu isto, sto đavola u njoj ima (smijeh). I naravno, i Goranu. Oni su bili vrlo plemenito društvo.
Od “Oca na službenom putu” prevalili ste put do “Strica”?
- Mislite, rodbinske veze? Pa, bio ja sam ja otac još u nekim filmovima.
... ali spomenuta dva baš imaju te riječi u naslovu. Možete li pronaći neke poveznice, s obzirom da se “Otac” odvija u osamdesetima, a “Stric” rekreira osamdesete?
- Stric vraća sebe i njih u osamdesete. U one godine kad je on doživio traumu koju je doživio. Koju i njima i sebi ponovno provodi. I to je taj fantastičan zatvoreni krug uzroka i posljedice, koji je sve jedna posljedica na kraju.
Pripremajući se za ulogu, jeste li vi rekreirali vlastite osamdesete?
- Ne, ne. Nisam se ništa pripremao za ulogu. Priprema postoji obično ako je u pitanju velika svjetska literatura koju treba pretvoriti ili u film ili u kazališnu predstavu, što je obično uglavnom velika greška. Jer veliku literaturu ne treba pretvarati u sliku zato što slika ima svoj okvir i nameće svoj okvir. Literatura je beskrajna i ona otvara vašu maštu. To je nešto što je samo vaša slika. A nije ona slika koja vam je zadana. Koja vam je definirana. Pročitao sam scenarij, i tad počinje proces, od nule - ništa ne znam, ništa nisam znao. Nemam formule koju ću upotrijebiti. Nemam kao mađioničar u džepu trikove.
Čega se vi prvo sjetite kad se sjetite osamdesetih?
- Ne znam što da vam kažem. Postoji vrijeme do rata i poslije rata. Tako da su osamdesete taj prvi, prethodni period. A ovo je drugi period. Poslije rata. Osamdesete nisu ništa specifičnije nego sedamdesete ili šezdesete, ali devedesete su bile vrlo specifične, i vrlo gadne. Nemam nikakav sentiment posebno prema osamdesetima. Nemam ni prema kraju šezdesetih. Kad su moje sestre slušale Pata Boonea. Ja sam bio klinac. Ili velikog Elvisa. Kad se pojavio twist. Kad je izišla “Love Me Do” ili “Rubber Soul”, kad je izišao “Beggars Banquet” Rolling Stonesa, i tako dalje.
No, opet, u osamdesetima ste dali neke od svojih najboljih uloga, bili ste kod Emira Kusturice, Rajka Grlića, snimali ste i u Hrvatskoj. Bio je to jedan lijep glumački period za vas...
- Pa da. Nije do toga došlo igrom slučaja. Počeo sam jako rano. Imao sam prvu premijeru 1970., 19. oktobra. Moj start u kazalištu je bio munjevit. Tad su režiseri išli u kazalište i gledali, pa se tako dogodilo sve što se dogodilo. I ovo o čemu vi govorite. S Grlićem sam snimio jako dobrih stvari. I ne samo u osamdesetima, nego i kasnije, kao i s drugima.
Možete li reći da “Stric” između redaka govori i o stvarnosti malih ljudi koju režira neko drugi umjesto njih, politika, neki državni aparat?
- Moguće, ali puno refleksija možete imati gledajući ovaj film. Jedna od tih i je ta, moguća, ali ona nije glavna. Mali, veliki ljudi, mali veliki čovjek, ali ne Dustina Hoffmana. Čovjek može samo preživjeti traumu, ili živjeti s njom ili je ne preživjeti.
Preko leđa malog čovjeka s ovih prostora politika se naročito prelama...
- Neću vam reći ni jednu jedinu riječ o politici. Znate zašto? Zato što su vaši mnogi kolege, i to neki vrlo ugledni, i u Hrvatskoj, ne samo u Srbiji, iz onoga što sam govorio i mislio, jer ja govorim što mislim, istrgli djeliće mojih misli koje nisu bogomdane, ali su moje, i davali tome jedan drugi smisao. I donosili zaključke koji ne služe na čast. Zaista smatram da je novinarska profesija veoma važna i da je ona neophodna. Ona treba biti nešto što prati život i što je objektivno i nije korumpirano i nije potkupljivo. Ali, da tako propadne, ili uglavnom propadne, da dođe na nivo Twittera, jednog brzog, kratkog “copy-paste” mišljenja, tuđeg, koje pretvaramo u svoje i onda iz toga izvlačimo jedan isječak, jedan djelić i od toga pravimo tekst ili kolumnu. Ili se usuđujemo govoriti o čovjeku o kojem pojma nemamo. Ili s kojim se nismo ozbiljno pozabavili. Olako se o ljudima govori. Jako olako. Zato vam neću reći ništa o politici...
... nisam mislio ništa loše...
- Ne vi, nego generalno. Neću vam reći ništa. Da ne bi došlo do švedskog stola mog mišljenja. Čovjek koji misli i koji je ničiji služi kao švedski stol vašim kolegama. “Hvala lijepo, doviđenja, kako ste”.
U redu, maknimo se onda iz ovdašnje politike, da vas krivo ne citiraju. Kako, recimo, gledate na invaziju Rusije na Ukrajinu, koja nam se svima nadvija nad glavom?
- To je jedna katastrofa. To je zbilja jedna ljudska katastrofa. Jedan užas. Koji će imati takve posljedice kojih mi nismo ni svjesni. I ne znamo koliko dugo će trajati te posljedice. Ko ih je proizveo, kako je došlo do toga, koji su to procesi? Ja to stvarno ne znam. Jer to svakako nije počelo ovako “ajmo svi u napad”. Nekih razloga tu ima, ali to je potpuno izvan mog dometa.
Brine li vas to, unosi li vam neki strah?
- Jako me rastužuje i vrlo sam depresivan. To je jedna besmislena, ružna destrukcija Europe. Pa i svijeta.
