Bosnia and Herzegovina
This article was added by the user Anna. TheWorldNews is not responsible for the content of the platform.

Obilježena godišnjica otmice 17 Bošnjaka iz Sjeverina: Krivci nekažnjeni, žrtve bez mezara, a ožalošćene porodice bez ikakvih prava

Učenjem Jasina i bacanjem cvijeća sa mosta u Lim u Sjeverinu i Mioču, na granici općina Rudo i Priboj, obilježena je 29. godišnjica otmice 17 Bošnjaka. Radi se o civilima bošnjačke nacionalnosti, državljanima Srbije iz mjesta Sjeverin, koji su 22. oktobra 1992. godine krenuli na posao u Priboj. 

Autobus koji je saobraćao na relaciji Rudo – Priboj zaustavljen je u Mioču, na području BiH, a oteti putnici su ubijeni na području Višegrada. 

Šaka kostiju

Svake godine Hanka Dautović, sestra otetog Zafera Hadžića dolazi u Sjeverin kako bi namlađem bratu proučila fatihu. Zdravlje je izdaje i snaga napušta pa još dugo neće moći. Nema više vremena da misli o pravdim, o pravima koje je njegova porodica morala ostvariti, jer Zafer je žrtva ratnog zločina, već se nada da će prije svoje smrti pronaći barem bratove kosti i dostojno ga ukopati.

– Ništa ja ne tražim, samo tu šaku kostiju da mi ko da. Ja imam sve, samo nemam brata – kroz suze nam priča Hanka, pokazujući fotografiju iz Viline vlasi na kojoj je, teško pretučenog, prepoznala Zafera.

Pripadnici VRS, predvođeni zločincem Milanom Lukićem, Bošnjake Sjeverina izveli su ih iz autobusa u mjestu Mioče, koje administrativno pripada BiH, odveli ih u banju Vilina vlas kod Višegrada, gdje su mučeni, a potom i ubijeni. Do danas su pronađeni posmrtni ostaci samo jedne žrtve.

- Za nas porodice šehida Sjeverina danas nije petak, za nas je još uvijek četvrta, 22.10.1992., i dalje je šest sati prije podne i za nas je tog dana vrijeme stalo – poručio je Omer Hodžić, imam MIZ Priboj i sin ubijenog Meda. Imao je samo deset godina kada je izgubio oca.

Pravda nedostižna

- 29 godina šaljemo poruku sa ovog mjesta tražeći istinu o našim najmilijima. Kažu da je pravda spora, ali dostižna, ali i to je relativno, jer samo Božja pravda je apsolutna, a ona ovozemaljska je za nekog dostižna, a za nekog ne. Ove godine sa ovog svijeta smo ispratili dvije majke. Safiju Ćatović, majku dva šehida i Hanku Pecikozu, majku rahmetli Seada. Danas sa nama nema ni Murata Softića, kojem dva brata stradaše tog dana koji nikad proći neće. Za par godina hoće li biti ikoga od porodica da obilježi ovaj dan? – ističe Hodžić.

Krivci i nalogodavci nisu kažnjeni, žrtve nisu pronađene a njihovim porodicama Srbija nikada nije priznala status.

– Porodice i dalje nisu u mogućnosti da sahrane svoje najmilije i da imaju mjesto sjećanja na koje će se vraćati. Takođe, država je 2019. godine, kada je izmijenjen zakon o statusu boraca i civilnih žrtava rata, propustila još jednu šansu da članovima porodica dodijeli status civilnih žrtava rata. Dočekaćemo i 30 godinu od ovog zločina, a žrtve i članovi njihovih porodica nisu ostvarile ni minimum pravde – kaže Ivana Žanić, izvršna direktorica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda.